Matoševe novele pripadaju fantastici koja se udaljava od romantičarske tradicije jer se vezuje, za razliku od nje, za psihološku nutrinu likova. Uvode se nove teme: granična stanja između mentalnog zdravlja i bolesti, halucinacije, nesvjesno, potisnuto i opis različitih mentalnih poremećaja. Moderna fantastika upućuje na to da su „pakao“ i „onostranost“ u nama.

Iz takvog je poimanja proizašlo Matoševo književno djelo, u kojem je primarna težnja za ovladavanjem ljepotom uvijek bila posebno naglašavana, a što se može vrlo dobro povezati i s konstrukcijom ženskih likova u njegovoj prozi.[1] Fokus pisca je na psihološkoj analizi, tehnici simbola, neprestanim izmjenama stvarnosti i halucinacija u kojima frojdovski ulazi u raščlanjivanje labilnih intelektualaca te simbolizira težnju za ljepotom u smislu idealnog sklada.[2]