Franz Kafka

Franz Kafka

Bio je austrijski pripovjedač (Prag, 3.7. 1883. – Kierling, Beč, 3.6. 1924). Sin židovsko-češkoga oca koji je u praškome njemačkom građanskom sloju postigao materijalni uspjeh, a pritisak svojih ambicija prenio je na obitelj.¹

Njegovo strahopoštovanje prema autoritetu, koje se javlja u Procesu i Zamku, počelo je s odnosom sa svojim ocem. Bojao se i nije volio učitelje u školi koje je zbog odgoja morao poštovati samo zato što imaju autoritet. Nikad se nije pobunio i izborio za sebe već je prihvatio očevu lošu sliku o sebi. Hermann Kafka nije podržavao sina u njegovom pisanju smatrajući da je to gubljenje vremena.²

Od 1889. do 1893. Kafka se školovao u Njemačkoj školi za dječake, a nakon završetka osnovne škole upisao je gimnaziju. Nakon završene srednje škole upisao je fakultet kako bi studirao kemiju. Nakon kemije prebacio se na njemačku književnost i povijest, a nakon toga upisao pravo.³ Kafka je studirao pravo na Karlovom sveučilištu u Pragu, a nakon studija, dobio je radno mjesto u Zavodu za osiguranje radnika u slučaju nesreće Kraljevine Češke u Pragu. Posao mu je oduzimao vrijeme za pisanje, a s druge strane stalni prihod pružao mu je financijsku sigurnost.⁴ U zavodu upoznaje svemoćni birokratski kontrolni mehanizam u modernom društvu.  Za razliku od ostalih autora tzv. praškoga kruga (Maxa Broda, Oskara Bauma, Egona Erwina Kischa, Franza Werfela), Kafka je za života rijetko objavljivao.⁵ U oporuci je zatražio da se spale svi njegovi rukopisi. Njegov prijatelj Max Brod odlučio je ne poštovati njegovu želju i dao objaviti nedovršene romane Proces, Dvorac i Amerika, te neke pripovijetke, među kojima su i najznačajnije Preobražaj i Seoski liječnik.⁶

Poznato je da je Kafka bio hipohondar i bolest nije bila samo metafora već način otuđivanja od obitelji i sebe samoga. Patio je od nesanice, reumatskih bolova u leđima, nadražene kože, ostajao bi bez daha, panika bi ga ulovila kad bi pomislio na opadanje kose, slabljenje vida i  deformiranog nožnog palca, iscrpljivala ga je pretjerana osjetljivost na buku.⁷

Za života mu je izašlo samo nekoliko zbirki pripovijedaka i proznih crtica: Razmatranje (Betrachtung, 1913.), Preobrazba (Die Verwandlung, 1915.), Osuda (Das Urteil, 1916.), U kaznenoj koloniji (In der Strafkolonie, 1919.), Seoski liječnik (Ein Landarzt, 1919.), Umjetnik u gladovanju (Ein Hungerkünstler, 1924.), u kojima do izražaja dolaze njegove vodeće teme iskustva izolacije i neuspjeha. Najznačajniji dio Kafkina opusa objavljen je posmrtno.⁸

Osim dnevnika i pripovijetki, najveću ulogu imaju romani: Proces (Der Prozeß, 1914.–1915., objavljen 1925.), Dvorac (Das Schloß, 1922., objavljen 1926.), Amerika (prvotni naslov Der Verschollene – Čovjek kojemu se zameo trag, 1912.–1914., objavljen 1927.), u kojima prikazuje položaj pojedinca u alogičnome svijetu, vođenome mračnim i nepoznatim mehanizmima. Među najpoznatijima su trgovački putnik što se budi kao kukac (Preobrazba), ili nedužni građanin koji biva pozvan pred nepoznati sud (Proces).⁹

Dnevnici (Tagebücher, 1937., 1951.) i pisma (Briefe, 1937., 1958.) daju uvid u Kafkin svjetonazor i specifičnu religioznost, dok autobiografske elemente i sliku otežane komunikacije s vanjskim svijetom pružaju i Pisma Mileni (Briefe an Milena, 1952.).¹⁰

Kafka i emotivne veze

O Kafki se pisalo kao o muškarcu kojeg je vječno mučila požuda, a poznato je kako je tijekom života često posjećivao bordele. Od dužih veza imao je jednu s Felice Bauer s kojom se viđao i komunicirao pismima. S njom je bio dva puta zaručen, a druge zaruke prekinuo je 1917. godine zbog tuberkuloze.¹

Važna ženska osoba u njegovom životu bila je Milena Jesenska supruga intelektualca Ernsta Polacka. Milena je Kafku upoznala 1920. godine kada su njegova djela bila poznata samo intelektualnim krugovima koji su se okupljali u kavani Arco u Pragu. Arco je bio jedan od poznatijih europskih književnih salona.²

Milena je postala njegova prevoditeljica na češki jezik i njegova prva Shiksa, tj. djevojka nežidovka. Iz njihovih pisama može se zaključiti da je ona bila jedina žena koju je volio.¹

Druga važna žena u njegovom životu bila je njegova sestra Ottla. Ona mu je bila jedina utjeha u obitelji, a na početku svoje bolesti odselio se sestri na seosko domaćinstvo u Zürau u sjevernoj Češkoj.² Tuberkuloza je napredovala i prisilila ga na mirovinu u dobi od 39 godina. Zbog bolesti veći dio vremena imao je unutarnje krvarenje sve dok nije umro.³

Književno stvaralaštvo

Kad je Franz Kafka , Židov njemačkog jezika iz Praga u četrdeset i prvoj godini života umro od tuberkuloze, bio je poznat samo uskom krugu pisaca i čitatelja. Nakon njegove smrti situacija se promijenila te je postao jedan od najvažnijih autora avangarde u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Engleskoj i Americi.¹

Spisateljska karijera započela je 1908. godine kada je objavio svoju prvu zbirku kratkih priča pod naslovom Meditacija, ali nije imala većeg uspjeha.²

Za razliku od ostalih modernih autora, Kafka nije eksperimentirao jezikom. Njegov jezik je jednostavan, jezik svakodnevice bez žargona. ³

Roman Proces je kritika birokratskih formi vladavine u staroj Austriji, čijim je međusobno sukobljenim nacionalistima vladala uniformna činovnička vlada. ⁴ Vladavina birokracije donijela je i činjenicu da je izlaganje zakona postalo instrument bezakonja, a nesposobnost djelovanja tumača zakona nadoknađeni su besmislenim automatizmom niže činovničke hijerarhije, kojoj su prepuštane sve istinske odluke.⁵

Novinu koju Kafka donosi u strukturu djela je uvođenje fantastike atmosferom koja je nalik teškom i mučnom snu te izravnim i neizravnim paradoksima koji se ne mogu razriješiti.¹

Kafkina nepripadnost u nizu novijih proricatelja činjenica, koje je stvarnost sve ispunila, obuzima osjećaj nestvarnosti. Njegovi likovi često nemaju ni ime, već se navode samo početnim slovom. Tim likovima nedostaju karakterne crte koje bi odgovarale stvarnim ljudima. Oni nemaju vremena ni mogućnosti razviti individualne osobine.² Njegova stvarnost vođena je logikom mučnoga sna, a likovi su svedeni na zagonetne simbole.³

Iracionalna zbivanja smještena su u suvremenu građansku svakidašnjicu, a tu varljivu realističnost pojačava jasan izraz nadopunjen preciznim realističkim detaljima. To su razlozi zašto njegova proza djeluje poput složene alegorije za koju nema razumnog rješenja u parabolama o poremećenim ljudskim odnosima i metafizičkom propitivanju. Situacije kao što su zatvor i oslobađanje, čekanje, putovanje labirintima ili beskrajnim prostorijama predstavljaju egzistencijalno utemeljenje Kafkine proze. Književna povijest smješta ga u razdoblje njemačkog ekspresionizma i tradicije groteske. Kafkina egzistencijalna ugroženost njegova svijeta potječe od Edgara Allana Poea, Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, psihoanalize i filozofije Sørena Kierkegaarda.⁴

Kafka dočaran unutarnji užas pripovijedanjem preobraća u vanjski doživljaj, a u samom središtu je on sam, slomljen i oštećen. Njegove priče izrodila je osjetljiva podsvijest, prožete neodredivim raspoloženjem, misterioznim i teško ulovljivim, a u čitatelju budi osjećaj straha, tjeskobe i bespomoćnosti. Otud i pridjev kafkijanski.⁵ Na njemačkom taj pridjev glasi kafkaesk, izraz srodan izrazu grotesk sličnog značenja. Pridjev se kasnije sve češće počeo korititi za označavanje izvanknjiževnih fenomena i osjećaja straha, nesigurnosti, otuđenja, izručenosti nepoznatim silama.⁶

Želiš otići od mene?

Želiš otići od mene? Dobro, odluka kao i svaka druga. No kamo ćeš? Gdje je to od mene? Na mjesecu? Nije čak ni tamo, a tako daleko nećeš dospjeti. Čemu, dakle, sve to? Zar nećeš radije sjesti u svoj kut i biti tiho? Ne bi li tako bilo bolje? Tamo u kutu, na toplom i u mraku? Ne slušaš me? Pipaš za vratima. Ma kakva vrata? Koliko se sjećam, u ovoj ih sobi nema. Tko je tada, kada se ovo gradilo, mislio na tako epohalne planove kao što su tvoji. No ništa nije izgubljeno, takva se misao ne gubi, raspravit ćemo je u društvu za stolom, a grohot neka ti bude nagrada.