-
Matoševi ideali - žena kao simbol
-
Matoševi ideali - žena kao simbol
Učenički kutak
Provjeri svoje pretpostavke o autoru prije čitanja njegove biografije i osvrta na djela.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Antun_Gustav_Mato%C5%A1#/media/Datoteka:Antun_Gustav_Mato%C5%A1.jpg (Wikipedija, 14.4.2023.)
O Matošu naizgled sve znamo, imamo informacije iz mnogih književnokritičkih i teorijskih perspektiva unutar raznih vremenskih razdoblja Ima li ga smisla ponovno iščitavati i propitivati, a ako je odgovor potvrdan, na što staviti naglasak?
Koje su tvrdnje točne? (T-točno, N-netočno)
-
Matoš je bio odličan učenik uzornog ponašanja. T/N
-
Opušteno je pisao ne brinući o egzistencijalnim pitanjima. U svoje je vrijeme dostojno zarađivao od svoje književnosti. T/N
-
Naslijedio je glazbeni talent od oca, a glazbu kao takvu je smatrao najvećom umjetnošću. T/N
-
Matoš je uzdizao ideal žene, a na žensku bit gledao je platonistički, kao unaprijed danu. T/N
-
Autor je dio života proveo izvan Hrvatske, a boravak u inozemstvu je itekako utjecao na njegovo stvaralaštvo. T/N
Odgovori:
1. N 2. N 3. T 4. T 5. T
Komentar na odgovore:
Matoš nije bio uzoran učenik, ali to nam govori da formalno obrazovanje nije nužno mjerilo nečije kulture ni erudicije. Odrastao je u skromnim uvjetima, a tijekom života se često borio sa siromaštvom. Bio je beskompromisan i radije je pisao što želi nego ono što bi mu u danom trenutku donijelo zaradu i uspjeh. Dio života proveo je u europskim metropolama, izvan domovine, tako da umjetnički utjecaj crpi iz raznih pravaca i smjerova. Bio je glazbeno nadaren poput oca pa je i kasnije glazbu vidio kao vrhunac umjetnosti, a čak i života samog. U svojim pjesmama i prozi uzdiže ideal žene, ali žena je za njega više simbol nego realno biće. Matoš teži idealu. Saznajmo više o tome kroz novo iščitavanje biografije, a potom osvrta na određena umjetnička djela.
https://pixabay.com/photos/sculpture-poet-antun-gustav-mato%c5%a1-2228187 (Pixabay, 18.4. 2023.)
Skulptura, djelo kipara Ivana Kožarića, postavljena je na Strossmayerovo šetalište 1978. godine u Zagrebu.
Matošev život
Buntovnik Matoš
Rođen u Tovarniku 1873. u petak 13., no izgleda da mu to nije donijelo nesreću, bar u aspektu kreativnog djelovanja. Njegov otac August bio je poznati zagrebački orguljaš i učitelj. Matoš je pokušao ići njegovim stopama pa je svirao violončelo. Od oca je osim muzikalnosti naslijedio i ljubav prema prirodi te bolesno grlo.
http://virtualna.nsk.hr/agm/danica-matos/ (Virtualna zbirka Antun Gustav Matoš NSK, 20.4.2023.)
Zajednički koncert Antuna i Danice Matoš spominje se u Narodnim novinama 17. rujna 1892.
Premda je bio problematičan gimnazijalac te odustao od škole sa završenim 6. razredom, upisao je veterinu u Beču. No tamo je prvenstveno volio lutati, čitati filozofska djela, svirati i pisati. Već 1892. je objavljivao u Vijencu. Njegova prva tiskana pripovijetka je „Moć savjesti“ [1]
https://hr.wikipedia.org/wiki/Antun_Gustav_Mato%C5%A1#/media/Datoteka:Antun_Gustav_Mato%C5%A1_1897.jpg
(Wikipedija,20.4.2023.)
[1] Miroslav Šicel: „Matoš“, Zagreb, Panorama; Školski radio i televizija, 1966., str. 17.
Beskompromisni boem
Matoš je živio u siromaštvu; jedva se snalazio s osnovnim životnim potrebama kao što su hrana i odjeća. No bio je pravi boem koji nije odustajao do svojih uvjerenja čak i ako bi mu prihvaćanje suprotnih omogućilo izlaz iz egzistencijalne krize.
„Da bi preživio, Matoš je prodao svoje posljednje odijelo i jedine cipele te u gaćama i košulji poslao nekog momka da mu za 5-6 franaka kupi neke hrane… nakon dva dana iznova gladuje, žvače ostatke svinjskih koža, puši opuške koje je našao pod krevetom, spašava ga izvjesna susjeda loncem čorbe s kruhom.“[1]
Matoš je tražio novčanu pomoć gdje god je živio, preklinjao je novac od raznih redakcija i izdavača po Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, neke je angažmane i odbijao ako nisu bili u skladu s njegovim boemskim viđenjima, pa je velik dio vremena proveo gladujući i smrzavajući se po sobicama. Često je iz frustracije pisao i iznosio negativne kritike djela i rada ostalih književnika.
Imao je osjećaj da se nikamo ne uklapa jer je imao svoje ideale koje nije vidio u vladajućem moralu, ali ni u nekim posve drugačijim strujanjima.
„Moralistima sam nemoralan, normalnim ljudima, većini, glupanima sam abnormalan…
Jelovšek i drugi naši anarhisti drže me cinikom, hincem.“[2]
http://dnc.nsk.hr/Newspapers/LibraryTitle.aspx?id=b455c4eb-1be6-456f-a78b-6448899f00d0&y=1903&m=6&d=25# (Stare hrvatske novine, 19.4.2023.)
Članak je iz novina „Naša sloga“, br.26, 1903. Govori se o političkim zbivanjima, a u središtu zanimanja je Khuen Hedervary.
Matoševo pjesničko i prozno stvaralaštvo
Matoš je pisao poeziju, novele, putopise, feljtone, eseje, književne i ostale kritike te autobiografske tekstove. Živio je od svoje umjetnosti, a istovremeno se bavio novinarskim radom.
Umjetnost je za njega bila sinonim za ljepotu pa literarno djelo treba prije svega biti lijepo.[1]
U proznom opusu izdvajaju se dva pripovjedna kruga – novele s elementima impresionizma i one u kojima prevladava simbolistička poetika prožeta fantastikom i groteskom.[2]
U Matoševim se impresionističkim novelama osjetilno viđenje zbilje spaja s reportažnim, uz element anegdote. S druge strane, u Matoševim simbolističkim novelama ponekad dolazi do sudara zbilje i mašte, dok ima i onih u kojima ta dva svijeta ostaju udaljena ili pak svijet mašte i sna ima potpunu prevlast. U središtu simbolističkih novela prevladavaju dvije teme: ljubav kao sinonim ljepote i smrt – često usko vezana za ljubav i ljepotu.[3]
Po tematici se njegov pripovjedački opus dijeli se na prvi s tematikom iz zagrebačko-zagorske sredine, stvarnim junacima što ih je Matoš sretao u životu te drugi s novelama bizarnog sadržaja u kojima dominiraju individualci.
Ti neobični individualci su propali studenti, umjetnici, neshvaćeni intelektualci itd. Njihovi postupci su često motivirani snom, bolešću i pomaknutim duševnim stanjima. Mnogi od njih žive u inozemstvu. Ti od zbilje udaljeni likovi prikazani su na tri načina: plošno, dekorativno ili karikaturalno. Sudbina Matoševih neobičnih likova je najčešće tragična – umiru ili polude.
Autor često u likove unosi autobiografske elemente.
Ipak, Matoš je u osnovi lirik. Ima smisla za boje, melodiju rečenice, ritam, stvaranje izvanrednih ugođaja i slika te asocijaciju. Poezija se javila kad je Matoš postao zreo čovjek te počeo sagledavati sredine u kojima se kretao, uočavati probleme, razumjeti ih. Njegov raspon motiva je velik, od intimne ljubavne poezije do patriotsko-socijalne. Poetske slike koje su istovremeno vizualne, auditivne i olfaktivne te mnoštvo metafora i simbola opća su karakteristika Matoševe poezije.
https://digitalna.nsk.hr/?pr=i&id=10551 (Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 20.4.2023.)
Veliki Matošev učitelj bio je Baudelaire i stoga je od njega preuzeo niz formalnih elemenata te je doveo konkretno formu soneta do savršenstva.[4]
Matoš se opredjeljuje za pisanje poezije i zbog intermedijalnih dodira glazbe i književnosti, a on glazbu smatra najjačom vrstom umjetnosti.
Odabir kratkih poetskih formi ima veze i s impresionizmom koji je motivski usmjeren prema osjetilnom doživljaju okoliša.[5] Matoševi pejzaži u poeziji su izraz unutarnjeg stanja: priroda nadahnjuje pisca i postaje vrelom inspiracije, a pisac zauzvrat prirodi udahnjuje život.
[1] Miroslav Šicel: „Matoš“, Zagreb, Panorama; Školski radio i televizija, 1966., str. 8.
[2] Dubravka Oraić Tolić: „Čitanja Matoša, Zagreb, Ljevak, 2013. “, str.41.
[3] ibid. “, str. 52.
[4]Prir. Vlasta Markasović: „Sonetist A.G.Matoš“, DHK - Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2019., str. 82.
[5] ibid., str. 84.
Balkon
U noveli „Balkon“ Eugen, protagonist i pripovjedač u prvome licu, istovremeno se zaljubljuje u dvije žene. Novela se sastoji od dviju usporednih priča, pri čemu se jedna zbiva u stvarnosti, a druga u junakovoj fantaziji. Protagonist pripovijeda „zbiljskoj” ljubavnici povijest svoje „nestvarne” ljubavi. U toj Matoševoj pripovijesti ne događa se konačno sjedinjenje para jer protagonist ne zna za koju bi se od dviju ljubavi odlučio – za ženu koju susreće u stvarnosti ili onu koja je samo u snovima i maštarijama.[1]
Matošev je protagonist gotovo redovito ocrtan kao tip lutalice koji putuje svijetom tražeći veliku ljubav. On je poput junaka iz bajke te nailazi na mnoštvo prepreka i opasnosti koje treba savladati i daje sve od sebe kako bi ostvario željeni cilj. Nadalje, kod Matoša su osobine lika nerijetko reducirane na jednu, često pretjeranu crtu, a kad su jedanput pridane liku, ne mijenjaju se do kraja priče. Odvojeni od zbiljskoga svijeta, zatvoreni u sebe i lišeni svake društvene pozadine, ti su likovi svojevrsni čudaci koji nerijetko ne luče granicu između realnog i čudesnog. [2]
Ženski likovi također imaju bajkovite crte. Vječnom mladošću i iznimnom ljepotom mnoge od protagonistica nadaju se idealnim bićima.
Odlike ideala žene ljubavnice-ljepotice obuhvaćaju sve crte „vječno ženskog“: nježnost, krhkost, osjećajnost, erotičnost i tjelesnu ljepotu, objedinjujući tako sve crte od femme fragile do femme fatale.
Dok je Cvijeta predstavljena poput djevojke bez snage, boležljiva i nemoćna,
djeva koja se pojavljuje na balkonu vrvi od zdravlja i ljepote. Opisana je poput gole nimfe koja
ljepotom svoga tijela isijava svjetlost kao što sunce isijava svoje zrake. Ona je u svoj toj ljepoti
sublimna, kao što je i balkon subliman i samim time u pripovjedaču izaziva osjećaj ugode, ali i
neugode, blizine i udaljenosti, odsutnosti i jezovite prisutnosti. [3] I u ovoj se
noveli, kao i u “Cvijetu s(a) raskršća“ ističe dualizam svjetova sna i jave, fikcije i fakcije,
prizemljenog i uzvišenog. Dok je Cvijeta opisana u skromnom prostoru, Flora je
poput ideala uokvirena ljepotom balkona.
https://pixabay.com/illustrations/vintage-actress-collage-old-girl-1077961 (Pixabay, 18.4.2023.)
[1] Bernarda Katušić: „Matoševa modernistička inačica bajke“, u: Anafora,I (2014) 2, str. 228.
[2] ibid., str.229.
[3] Tvrtko Vuković: "Izabelin cvijet i Cvjetina peta: sublimno i zazorno u Matoševim novelama Cvijet sa raskršća i Balkon", U: Branimir Bošnjak (ur.) Hrvatska književnost 20. stoljeća, različite ideje i funkcije književnosti: zbornik radova sa IV. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem, Zagreb: Altagama, 2006., str 171.
Cvijeta od Eugena očekuje brak, čime prijeti protagonistu normama, pravilima, institucijom koja je dogovorena i uređena. U odnosu između Eugena, Cvijete i Flore odlučujuću ulogu odigrao je motiv cipela, točnije potpetica. Misaona su okosnica cijele pripovjedne konstrukcije jer utjelovljuju rastrganost protagonista između realne žene i one koju susreće samo u svojim snovima i fantaziji. [1]Cipela se odavno povezivala s pripadnicima „plave krvi“, tj. kraljevima i plemićima te se sastojala od potplata i pete.
https://pixabay.com/photos/shoes-heels-woman-female-fashion-2538424/ (Pixabay, 21.4.2023.)
Osim tog značenja, brojne kulture smatraju petu slabom točkom ljudskog tijela iz čega je proizišlo vjerovanje da u trenutku čovjekove smrti, upravo kroz petu duša i život napuštaju njegovo tijelo [2]Takva se značenja mogu povezati i s motivom potpetica u ovoj noveli. Potpetice koje je Eugen prve primijetio, točnije njihov trag, povezane su uz idealnu ljepoticu koja se pojavila na balkonu i one su ga privukle poput magneta da dođe ponovno do samog balkona.
https://pixabay.com/illustrations/woman-vintage-window-flowers-i-1503351/ (Pixabay, 18.4.2023.)
Međutim, Cvijetine su pete potpuna suprotnost. One su prikazane kao čudovište koje u potpunosti proždire idealne pete djevojke s balkona, a samim time i ideal ljepote, ljubavi, elegancije i gracioznosti: „Ne odgovorih, jer opazih u zao čas da su joj pete od cipela krive, strašno krive, obadvije krive…“ [3]
[1] Bernarda Katušić: "Matoševe autobiografske bajke", U: Sanja Jukić (ur.) Antun
Gustav Matoš, matrica moderniteta. Osijek: Društvo hrvatskih književnika, 2016., str. 141.
[2]Didier Colin: "Cipela", U: Rječnik simbola, mitova i legendi, Zagreb: Naklada Ljevak, 20004., str.88.
[3] Antun Gustav Matoš: "Pjesme, Iverje, Novo Iverje, Umorne priče", U: Nedjeljko Mihanović (ur.) Izabrana djela I. Rijeka: Tiskara Rijeka, 1990., str. 351.
Utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući, da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: – Miruj! U smrti se sniva.[1]
Jednostavno i doslovno gledano moglo bi se reći da je ovo pjesma o doživljaju mrtve drage, ali ona je nešto puno više od toga. Naizgled, vrijeme je stalo. Dominiraju kob, smrt, mrtvilo i očajanje. Međutim, oživljavanjem kose pjesnik je dao poantu čitavoj pjesmi. Smrt prestaje biti nešto kobno jer je ona samo nastavak života. Pjesnik osjeća bol, ali ima i utjehu.[2]
[1] https://www.poezija.hr/utjeha-kose-antun-gustav-matos/ (Poezija.hr, 20.4.2023.)
[2] Miroslav Šicel: „Matoš“, Zagreb, Panorama; Školski radio i televizija, str. 97.
U ovom kontekstu spomenut ćemo glazbu koju Matoš smatra najvećom umjetnošću. „Utjehu kose“ uglazbili su Hrvoje Hegedušić i Hladno Pivo. Uz dozvolu autora Mile Kekina ovdje ćemo zabilježiti drugu spomenutu - rock verziju ovog soneta i na taj se način emocijama približiti onome što pjesnik smatra idealom, bilo da se simbolički prikazuje u obliku žene, a možda se radi i o „snu“ nakon smrti? Ili o glazbi kao takvoj?
https://www.youtube.com/watch?v=QEuSa7T99Vg (Youtube, 19.4.2023.)
Cvijet sa raskršća
U noveli „Cvijet sa raskršća“ glavni je lik, a ujedno i pripovjedač Solus, koji, utjelovljujući bajkoviti lik lutalice, nakon dugoga lutanja dospijeva na usamljeno raskršće. Poželio je odmoriti se pa je legao na travu i odjednom, na granici jave i sna, susreo ljubav svog života. Napetost u pogledu toga hoće li se par sjediniti ili ne stvara se time što protagonist nije siguran je li neobična prilika stvarna ili je samo proizvod njegove mašte.
Kao rješenje zagonetke tko bi mogla biti prilika što stoji kraj protagonista nude se različiti odgovori, a među zanimljivijim su: „mjesečarka”, „grozničava fantazija”, „slijepi prerušeni mramor iz talijanskih trijemova”, „djevičanska bajka”, „opojna slika tkana od snova i od sjetne čežnje”, „kaplja sreće”, „slijepa sudbina”, ljubav…[1]
Saznajemo da joj je ime Izabela, a prikazana je kao idealno biće iz bajke. [2]
Bajkoviti likovi su ustvari pasivni objekti čija je sudbina u muškim rukama (iako u simbolističkim novelama ženski likovi određuju sudbinu glavnih likova, na njih isto tako utječu muški likovi – npr. Izabelin otac uništava idealnu ljubav u noveli „Cvijet s(a) raskršća“).
Uočavamo i ovaj put da je najviši oblik odnosa koji ženski lik u Matoševim novelama može ostvariti s glavnim likom flert –larpurlartistička ljubav bez institucije braka i rađanja.[3]
To je jedina vrsta ljubavi koju Matoš smatra da osobno može realizirati.
https://pixabay.com/illustrations/lady-mrs-woman-girl-vintage-1348396 (Pixabay, 21.4.2023.)
[1 Bernarda Katušić: "Matoševa modernistička inačica bajke", u: Anafora, I(2014.) 2, str.228.